U posljednje vrijeme sve manje odlazim u kino, postao sam izbrljiv, samo gunđam kako ništa nije dobro i nakalemio sam vjerojatno i određene predrasude - što je možda i neizbježno kad jedno razočaranje prati drugo, drugo treće, treće četvrto... Novi mi flimovi previše nalikuju jedni drugima, tehnika kopiranja bode mozak, koji je ionako osjetljiv na razne podražaje iz suvremenoga svijeta. Neki od tih podražaja su sveprisutna ozbiljnost (čak i kada je riječ o kupnji mobitela, modi (!?), traču - loncu, krevetu i novčaniku), sveprisutna paranoja (krađe, mafija, terorizam, pedofilija, islam - hm, netko kaže da sam to već spomenuo?), sveprisutni konzumerizam koji govori da kupnjom postaješ mlada, interesantan, da kupnja vraća život u tebe; sveprisutna opijenost tehnologijom i kronični nedostatak probijanja granica očekivanog. Društvo se pretvara u apsolutnu traku na kojoj se proizvodi sve potrebno. Rezulat rada na traci je uvijek jednak, bilo da je riječ o hamburgeru, automobilu ili filmu. Neki od hollywoodskih filmova kao da su produkt proizvodne trake. Hm, kao? Ili...